Povijest Društva


Želja da se cijeli Marjan uredi i pošumi nikla je u srcima nekolicine Splićana domoljuba, nakon što je hrvatska narodna stranka dobila općinsku upravu 1882. godine u svoje ruke.
Glavni pokretač ideje pošumljavanja i osnivanja društva "Marjan" je bio njegov prvi predsjednik prof. Juraj Kolombatović.
Statut Društva "Marjan" potvrđen je i objavljen u povodu osnutka Društva 1903., a zatim dopunjen 1907. odnosno 1908. godine. Sastavio ga je prof. J. Barač. Svrha Društva je bila, prema prvim pravilnicima, "urešivanje i poljepšavanje Marjana, ali i grada i okolice te unapređivanje osjećaja i smisla za prirodne ljepote kao sredstvo za tjelesni i estetični uzgoj". U drugom pravilniku spominje se još jedna svrha Društva: promicanje prometa stranaca. Društvo je objavljivalo godišnje izvještaje rada i gospodarskog poslovanja iz kojih se može vidjeti njegova djelatnost, uglavnom na polju urešenja i uljepšavanja Marjana. Time se historijat Društva poistovjećuje s historijatom urešenja Marjana od kršne goleti do zelenog parka.
Godine 1903. izgrađena je cesta od Velog Varoša do prvog vrha, koji je tako postao lakše pristupačan građanima. Restoran, manja prizemna zgrada, sagrađen je malo zatim na prvome vrhu i postao je imovinom Društva "Marjan", koje se u gradu sastajalo i uredovalo u restoranu Panachoffa, a u zgradi svratišta zadržalo je za upotrebu samo jednu sobicu, dok je ostatak dalo u najam.
Splićani otada prave sve češće izlete na Marjan i često priređuju organizirane zabave i koncerte čiji prihod je namijenjen poljepšavanju Marjana.
Put do prvog vrha, a 1905. godine i od prvog do drugog vrha, gradilo je samo Društvo, a ne Općina. Prilozi su skupljani među članovima i građanstvom, naročito na zabavama, plesovima u Narodnom kazalištu i javnim sabiranjem. Nešto se dobivalo od prihoda poljoprivrede i šume, nešto od najma gostionice. Građanstvo je često prilagalo novac Društvu u počast pokojnika.
1906 - 1907. godine načinilo je Društvo stubište na gornjem dijelu staroga puta koji je vodio na prvi vrh i uredilo je donji dio puta, do Židovskoga groblja. Da se omogući uspon sa sjeverne strane na vrh, uređen je prečac koji je spajao sredinu glavne aleje sa sredinom nove ceste. Na glavnoj aleji postavljena su dva kamena stupa s kipovima. Osim stalnog pošumljivanja, sadilo se po Marjanu razno bilje i cvijeće.
Općina je pak postupno kupovala zemljište od težaka i pošumljivala ih. Godine 1907/8. uredila je Općina cijeli put od Ulice sv. Frane do pod prvi vrh. Do Židovskog groblja načinjen je put od kamenih stepenica i kamenog pločnika, a dalje od marjanskog i bračkog kamena. U restoranu na vrhu uveden je telefon. Na vrhu dovršenog prečaca, sa sjeverne strane, načinjena je vidilica. Na samom prvom vrhu posađene su murve, oleandri i česmina i urešen je cvjetnjak. Izgrađeni su i golubinjaci za brojne golubove. U dvije godine uređeno je nekoliko vidilica na južnoj strani Marjana, na mjestu nazvanom Vilin-dvori, a na inicijativu učitelja Vjekoslava Radice. Za mnoge takve radove, naročito ukrasne, donacije su prilagale i splitske tvornice cementa u svojim proizvodima, i to je razlog obilja cementnih gradnja i ukrasa na Marjanu.

Godine 1909. dodijelila je Općina Društvu jednog stalnog radnika za održavanje putova i nasada na Marjanu. Uz desnu stranu puta vrh Židovskog groblja posađen je drvored čempresa, a s lijeve ograda agava. Međutim, iz godine u godinu ponavljala su se sve veža oštećenja raslinja na Marjanu, uništavanja i nagrđivanja, čemu se nije moglo nikako doskočiti.
Noću između 4. i 5. lipnja 1909. godine izgorio je drveni restoran Društva na vrhu Marjana i malo zatim je sagrađen novi maleni restoran sa platoom pred njim s igralištem "na balote" i streljanom. Pokrenuta je zamisao o osnivanju većeg hotela jer je broj posjetilaca Marjana, a posebno stranaca, bio sve veći. Navodno je "na tisuće i tisuće stranaca" posjećivalo Marjan svake godine.
Godine 1913. Društvo je odlučio svojim vlastitim sredstvima i povoljnim ugovorom sa splitskom Općinom sagraditi dugo željeni udobni restoran na prvom vrhu. Ukupnom svotom od oko 40.000 kruna izgrađen je u secesijskom stilu restoran na Marjanu (danas zgrada Prirodoslovnog muzeja) i rezervoar od 1000 hl vode. Te godine uoči rata postavljene su na Marjanu orijentacijske ploče s oznakama prvog vrha, drugog vrha i Sv. Jere, kao i limene pločice s latinskim i hrvatskim imenima raznog bilja.
U godinama rata Društvo je životarilo i osobite djelatnosti na Marjanu nije bilo. Nakon rata ponovo je oživjela djelatnost Društva. Na godišnjoj skupštini 1919. godine za predsjednika društva je izabran dr. Jakša Račić koji je obnašao tu dužnost 25 godina. Za tajnika je imenovan slikar Anđeo Uvodiić, a u upravnom odboru bili su i inž. Petar Senjanović i slikar Emanuel Vidović.
Međutim, otada jedva da je je Društvo i djelovalo kao ostala društva. Njegov novi predsjednik, neobično aktivan, strastveni ljubitelj prirode i Marjana, a usto vrlo utjecajna ličnost, predstavljao je u biti sam cijelo Društvo. Nije bilo ni kolektivnog rada ni kolektivne kritike, a za savjete se obraćao jedino stručnjacima inženjerima i šumarima. Od članova uprave jedino je prof. Umberto Girometta sudjelovao u odlukama i radu svojim savjetima. Za uzvrat provodio je dr. Račić svojom neobičnom agilnošću i osobnim vezama obimne zahvate na Marjanu. Obnovljeni su putovi zapušteni za rata, urešen je plato pred Židovskim grobljem, zid oko groblja, plato oko stare crkvice sv. Nikole, obnovljena je sam crkvica, postavljene su klupe po Marjanu i sl.
Uz pomoć Općine, a po planu inž. P.Senjanovića, sagrađeno je od 1920. do 1922. kameno stubište od obale do Židovskog groblja, s pristupom na početku, nazvanim imenom Ante Trumbića, i vidilicom na vrhu. Dalji put do Sv. Nikole betoniran je i omeđen jednakom kamenom ogradom.
Godine 1921. i 1922. izvedena je velikim novčanim sredstvima, cesta šetališta od Sv. Nikole do Sv. Jere. Sljedeće godine izrađen je još širi put od drugog vrha do sedla, s pogledom na Kaštelanski zaljev.
Godine 1924. izvedeno je stubište od prvog do drugog vrha, a 1925. cesta od crkvice Sv. Jere do rta Marjana (nazvana poslije Put Alberta Marangunića, po iseljeniku koji je priložio sredstva).
Godine 1926. uz velike troškove, a zbog stalne opasnosti od požara, ograđena je cijela marjanska šuma visokom žičanom ogradom, nabavljenom iz Njemačke.
Godine 1927. i 1928. obnovljena je poluporušena crkvica Betlem, sa stubištem i vidilicom.

Od 1928. do 1930. izgrađena je cesta uz more duž sjeverne strane Marjana do rta.
Postupno je otkupljeno gotovo cijelo zemljište Marjana, pa i veći posjedi Kaptola i Sjemeništa.
O brojnim životinjama na Marjanu brinulo se Društvo "Marjan", ali i posebno Društvo za zaštitu divljači, koje je Društvo "Marjan" novčano pomagalo mjesečnom članarinom.
Drugi svjetski rat je prekinuo djelovanje Društva i gotovo svaku aktivnost na Marjanu. Posljednja društvena skupština održana je krajem veljače 1941.
Tijekom rata umrla je većina članova uprave i Društva pa je jedini preostali član uprave, slikar Emanuel Vidović, preuzeo dužnost predsjednika.
Dana 11. travnja 1951. godine obnovljeno je nakon desetogodišnje stanke, Društvo "Marjan" i usvojen je novi pravilnik kojim je djelatnost Društva, dosljedno njegovoj ulozi u novoj društvenoj zajednici, znatno prošireno, s jedne strane usmjereno na popularizaciju Marjana u najširim slojevima Splićana, a s druge na uređivanje i zaštitu.
Inicijative Društva okrunjene su dovodom vode na Marjan i postavljanjem česme na prvome vrhu 1953. godine. Voda nije značila samo udobnost šetaćima i ustanovama na Marjanu nego i mogućnost obrane šume od požara. Osposobljen je rasadnik i osnovan Botanički vrt na južnim padinama brda.

Suvremeni nagli razvitak grada pridonio je još boljem uočavanja vitalne veze Splita i Marjana ali je ujedno i ugrozio taj predjel nedovoljno planskom i nedovoljno smišljenom izgradnjom. Jednako je i automobilski promet pridonio uređivanju i asfaltiranju marjanskih cesta i šetnica, ali je time ugrozio same šetače i građane željne rekreacije.
Pozitivni rezultat zalaganja i nastojanja Društva "Marjan" i ostalih građana bilo je proglašenje Marjana posebnim zaštićenim objektom prirode 1964. godine.
Aktivno sudjelovanje Društva "Marjan" u izradi regulacijsko-urbanističkog rješenja poluotoka Marjan je doprinijelo da se odustane od preguste stambene i hotelske izgradnje na južnim padinama Marjana.
Društvo se 1977. uključilo i u raspravu o Generalnom urbanističkom planu Splita, predlažući rješenja koja bi unaprijedila Marjan kao rekreacijsku zonu grada.
Posebna briga je posvećena protupožarnoj zaštiti jer su požari na Marjanu postajali sve češći.
U skladu s realizacijom Provedbenog plana urbanističkog rješenja Marjana, Društvo je surađivalo pri izgradnji putova, trim-staza, kupališta, vodovodne mreže.
Posebnu borbu moralo je Društvo voditi sa sve većim automobilskim prometom po marjanskim šetalištima, nastojeći ga ograničiti, a negdje i potpuno ukinuti, u čemu je donekle i uspjelo.
Uz redovito pomanjkanje sredstava za sve planirane akcije, Društvo je osjećalo i pomanjkanje brojnijeg članstva, pa se u radu uglavnom oslanjalo na uži broj oduševljenih ljubitelja Marjana.
Teške prilike i nedaće, te Domovinski rat potpuno su umrtvili rad Društva "Marjan".
Ono se tek u posljednje vrijeme prenulo i zacrtalo planove za daljnje djelovanje na uzdržavanju, oplemenjivanju i propagiranju Marjana.
Izvadci iz teksta dr. Duška Kečkemeta iz knjige: Marjane naš Marjane, Split, 2001.