29.12.2010. "Posljednja bitka za ugroženi Marjan" - preneseno iz Slobodne Dalmacije


U Splitu postoje dvije vrste ljudi. Prvi su oni koji na Marjanu nisu nikad. Drugi su oni koji su na Marjanu stalno i kojima je on poput kruha i kisika.U prvu skupinu, vjerujem, pripada većina vas. Imate svoju vikendicu, otok ili selo, ili pak slobodne nedjelje provodite u neonskoj arkadiji, divoti šoping centra. Gledate Marjan svaki dan, promatrate ga kako počiva na boku kao tamnozeleni kit, možda vam je drago da postoji kao akcent u pejzažu, ali nije važan dio vašeg života.

No, osim vas u ovom gradu postoji i druga skupina ljudi, skupina u koju spadam i ja. U njoj su marjanski fanatici, njegovi dnevni, nasušni korisnici: bajkeri i klajmberi, rekreativci i šetači, berači šparoga i bake koje igraju trešetu na klupicama Bena. To su ljudi kojima je Marjan zadnje utočište, najljepša i posve besplatna gozba kojom su nas počastili naši preci. Za njih i za mene, Marjan je jedan od zadnjih razloga zašto iz ovog strašnoga grada ne treba odmah pobjeći. A ti i takvi, koji su poput mene na Marjanu dnevno, iz dana u dan vide kako on zastrašujuće propada. Marjan kakav je danas zapušteni je relikt nekadašnje slave, žalosni proizvod javašluka, zapuštenosti i svjesne, gramzive destrukcije. On je svake godine manji i svake godine smežuraniji, a u toj agresiji na javno dobro svesrdno su i udruženim snagama sudjelovale sve kategorije naših sugrađana – od malih zemljoposjednika do poduzetnika, od arhitekata i urbanista do svih vlasti, uključujući (pogotovo) sadašnju.

Zapuštenost Marjana očituje se u tome kako se on žalosno održava, očituje se u počupanim klupama, uništenim kamenim ogradama, porazbijanoj signalizaciji, u grudvama ruzinave žice koje su preostale od negdašnje marjanske ograde.

Ta zapuštenost tužni je simptom – ali, mnogo gora od nje je smišljena, iskalkulirana ljudska lakomost s kojom se Marjan bori, lakomost koja se već desetljećima trsi da ga od javnog dobra pretvori u kapitalistički resurs i vrelo eksploatacije. Još tijekom devedesetih, netko je s ironijom komentirao kako sa svakom smjenom gradske vlasti kuće na Marjanu rastu za jedan red.

U tom građevinskom jurišu na marjanski rub sudjelovale su sve klase i grupe, od vlasnika terena do društvene bogataške elite poput slikara Mihanovića ili Tonija Kukoča. Tijekom devedesetih, administrativna smicalica s nepoklapanjem urbanističkih granica Marjana poslužila je kao rupa u zakonu da na spinutskim obroncima i na vrhu Varoša nikne čitavo, gusto stambeno naselje.

Posljednje zdanje u tom naselju upravo se gradi, arhitekt mu je predsjednik splitskog Društva arhitekata, a u tvrtki koja ga gradi direktorica je bila danas prva Kerumova savjetnica za urbanizam. U urbanistički plan iz 2006. ugrađena je slična takva dobro promišljena “nedorečenost” kojoj je dalekosežni smisao bio da omogući gradnju. U tom urbanističkom planu, sva su područja izvan oboda marjanske uzobalne ceste umjesto park-šumom proglašena plažom.

Na taj način “plažom” su proglašena i područja s kojih uopće nema pristupa moru, područja gdje je more zauzeto lučicom, pa čak i područja na vrhu klifova i pokosa na Kašjunima.

Igranje žigicama

Na taj način stvorena je umjetna rupa u zakonu pomoću koje se u gotovo čitavom priobalnom području Marjana može – graditi. Tu rupu u zakonu iskoristio je Željko Kerum koji je na ime svoje priležnice pokupovao terene na sjevernoj marjanskoj strani, a potom firmi u njenom vlasništvu dao da za to područje pravi urbanistički plan.

Ali – u toj priči daleko od toga da je samo Kerum kriv. Puno je tu suučesnika, od finih, bogatih familija koje su mu zemljište prodale, preko vijećnika koji su za stare vlasti ovakav GUP izglasale, pa do struke koja je - kao i mnogo puta u Splitu, zapravo kao i uvijek u Splitu - trasirala zlo i poškropila ga ciničnim blagoslovom. Marjanu, ukratko, zvoni crveni alarm. Već ionako loše stanje za idućih se nekoliko godina može pretvoriti u nesagledivu katastrofu.

Upravo je zato skupina malobrojnih, zadnjih fanatika iz Društva Marjan pokrenula ovih tjedana inicijativu da se Marjan konačno urbanistički uredi donošenjem akta koji se krije iza kratice PPPO - Plan prostora s posebnim prirodnim obilježjima. Županijska skupština prošlog je tjedna izglasala donošenje tog plana, pri čemu su se tijekom skupštinske rasprave sve inicijative za jaču zaštitu Marjana sudarale sa sabotažom onog koji bi Marjan trebao prvi štititi – Grada Splita.

Grad Split tražio je da se iz zaključaka Županijske skupštine izbaci bitna “trinaesta točka” koja zabranjuje daljnju gradnju na Marjanu. Kerumov šogor i predsjednik ŽS Petroslav Sapunar nije predstavnicima Društva Marjan dopustio ni da govore na skupštini. Vječni “ve de” javne ustanove “Marjan” Mate Kosović ovog je ljeta prvi branio nužnost prometa oko Marjana, s argumentom da se “mora misliti i na kafiće”. Isti Kosović nije došao prije desetak dana na javnu raspravu o problematici prometa na Marjanu jer je – neodgodivo morao u Mostar!

Kad se sve to vidi, jasno je da si iz glave moramo izbiti iluzije: Marjanu, naime, nije ovako jer je netko u splitskoj vlasti nemaran ili lijen. Marjanu je ovako jer je i bivšim splitskim vlastima, a pogotovo i najočitije ovoj, stalo da Marjanu bude kaos. Stalo im je, jer njima Marjan nije dnevni kisik i kruh, nego špekulantski, profitni resurs.

U takvim okolnostima, ovih dana počinje rad na tom famoznom PPPO-u, dokumentu koji je za Marjan “to be or not to be”. To je igranje žigicama u kojem novi planski dokument Marjan može spasiti daljnje propasti, ali može biti i oruđe legaliziranja svih privatnih interesa, od Kerumovih na vrhu do svih manjih i nižih. Marjan ulazi u svoju posljednju, odlučujuću bitku, i tijekom idućih desetak mjeseci odučit će se hoće li Marjana kakvog znamo uopće biti ili je proces dotjeran do kraja.

Sizifovski posao

Tu utakmicu zeleno, trpeljivo brdo igra u nepodesnim uvjetima i na gostujućem terenu. U marjanskoj utakmici protiv Marjana igraju svi: i gradska vlast koja je servis “ćaće” poduzetnika, i arhitekti i urbanisti koji su interesno premreženi, i vlasnici terena, i svi oni koji svoju urbanu vilu već vide na Kašjunima i Pod Kosom.

Jedini koji su na drugoj strani jest nejaka marjanska sekta, neki dobar, nevidljivi, obični svijet, klajmberi, bajkeri i rekreativci, berači šparoga i tete koje kartaju na Benama. U idućih deset mjeseci, tima i takvima preostao je sizifovski posao da mobiliziraju ovaj lijeni, snishodljivi grad šetebandjera i člankolizaca, da ga natjeraju da se građanski trgne i da spasi našu generaciju od konačne, nenadmašne sramote.

Piše: Jurica Pavičić, Slobodna Dalmacija, 29.12.2010.